vinorelli

Za Martinje, 11.11.2011. u vinariji KATUNAR u Vrbniku održan je treći saziv prve kolonije vinorella. Ovaj puta prvi međunarodni. Pored 10 sudionika iz Hrvatske (Dragutin Barac, Dagmar Franolić, Darko Goya, Josip Karežić, Ivica Kiš, Saša Lončarić, Sonja Marijanović, Ivo Raič, Željko Zima i Mirjana Zirdum) radu prve kolonije vinorella pridružili su se Mazzoni Lisa iz Francuske i Miklavec Marijan iz Slovenije. Sliknju vinom nije odolio ni novi kum martinjske svetkovine 2011. Davor Štern.

Nakon održane Prve Likovne Kolonije Vinorella u vinariji KATUNAR za Martinje 2009. godine i izložbe Vinorella koja je slijedila, u promotivnom salonu BULDOG-a u Zagrebu uspješno je 25. veljače 2010. godine održana i prva aukcija Vinorella. U drugom sazivu Prve Likovne Kolonije Vinorella u vinariji KATUNAR održane za Martinje 2010. godine fundus Vinorella je povećan, a 2. srpnja 2011. u vinariji KATUNAR na otoku Krku u Vrbniku otvorena je Prva Galerija VINORELLA.

vinorell SPU&MUO (2004)
http://img168.imageshack.us/img168/3912/vinorellivicakis008qe1.jpg

vinorell VOZ (2004)
http://img168.imageshack.us/img168/3007/vinorellivicakis009sl3.jpg

vinorell Radiceva (2004)
http://img168.imageshack.us/img168/405/vinorell020radicevaft3.jpg

vinorell Sponza (1974)
http://img168.imageshack.us/img168/3740/vinorell01sp0nzapostup1du1.jpg

pod nazivom ''VINORELLI o5'' otvorena je za Martinje 11.11.2004. ( u četvrtak), u ateliru Lučko (Unčanska 2). Naziv izložbe nije aluzija na tog ljeta (2004.) ukinut Zakon koji je dopuštao 0,5 promila u krvi vozača, već govori o ponovnom pojavljivanju te drevne, a danas savim zaboravljene slikarske tehnike (slikanja vinom). Izložena su bila 32 rada od kojih su 2 iz 1974. godine, a ostalih 30 nastalo je tijekom 2004. godine (dakle 30 godina kasnije) pa otud i drugi dio naziva izložbe (o5) što ne treba čitati kao NULA PET već kao OPET. Dakle VINORELLI OPET (nakon 30 godina). Izložba ja bila razglediva do 26.11.2004. Kako je na otvaranju izložbe napomenuo profesor povijesti umjetnosti Vladimir Gudac;

''Isus Krist je čudom pretvaranja vode u vino na svadbi u Kani''
uspostavio spiritualnu gradaciju ''OD AKVARELLA PREMA VINORELLU''.

VERA ICONA

Bela Hamvas u svojoj znamenitoj knjizi Filozofija vina započinje raspravu konstatacijom da su svi oni koji kritiziraju ili čak preziru vino, ateisti i da se zapravo u tom preziru krije vulgarni komunizam. Dakako, Hamvas kao jedan od najvećih poznavatelja okultnog, ezoteričnog, a time i alkemijskog, uvodi i zanimljivu geo-kulturalnu razdiobu tradicija i jasno ocrtava granice kultura koje svetkuju uz vino, i onih koje primjerice fetišiziraju rakiju ili pivo. I letimična pomisao na tu alkemijsko kulturalnu podjelu uvodi nas u gotovo fascinantan svijet kultura koja se širila i definirala do svojih sofisticiranih formi. Ona je i kineska i arapska i mezopotamska, starozavjetna s Pjesmom nad pjesmama, ona se nalazi u samom rodoslovlju ili lozi Jaseovog stabla. Ja sam trs a moj je otac vinogradar kazuje Krist, a jedna od 3 teme teofanije je prvo Kristovo čudo, pretvorba vode u vino na svadbi u Kani galilejskoj. Večera u Emausu kojom prigodom će misterij vina i krvi biti simbolično sjedinjeni, a čime se povijesnom metaforom povezuje Bakhovo pretvaranje izvorske vode na otoku Andra u vino i razbijanje vrča otrovanog vina sv. Benedikta u Monte Casinu, čime se zatvara priča o tome da vrč ide na vodu /vino/ dok se ne razbije. Hrvati su u mediteranskom krugu od Grka, a potom Rimljana, preuzelu kulturu vina. Moglo bi se reći, da su time bili toliko fascinirani, da su i prije nego su se uselili u antičke urbana tkiva prihvatili topose nasada loze, trsova /jako su se trsili/ i ta mjesta nazvali vinogradima, dakle gradovima! Paradoksalno je to što je kršćanski zaštitnik vinogradara, dakle tih urbanista Vitis vinifere Sv.Vinko iz Zaragoze umro mučeničkom smrću baš pod Dioklecijanom koji je dakle vinovu lozu uzgajao ali je vino u njegovoj glavi proizvodilo dekadentno bunilo, a ne nikako mistično sjedinjenje simbola ribe i vina. Ako je dakle IN VINO VERITAS /u vinu istina/ onda se tu ne radi o trabunjanju pod utjecajem alkohola već je riječ o tome da je pretvorbom vode u vino postavljena spiritualna gradacija od akvarella prema vinorellu i da se otisak Kristova lica na Veronikinu rupcu ima smatrati tim prvim mističnim sjedinjenjem tehnike; voda, krv, vino. Ime djevojke Veronike dakle kaže VERA ICONA /istinita slika/. Istina slike dakle, neodvojiva je od vina. P.S. Priloženi crtež gljive Coprinus comatus, velike, čopaste tintnice, pojavljuje se uz ovaj tekst kao komplementarni i neodvojivi alkemijski par slikama rađenim vinom. Ta gljiva naime, izvanredna i kulinarska poslastica, u svojoj fazi raspadanja pretvara se u tintu koja je u srednjemu vijeku bila rabljena za pisanje i crtanje. Ako se pak prije ili poslije konzumacije te gljive popije čaša vina, ta kombinacija izaziva žestoku reakciju, alergiju, vinsko crvenilo na licu. Radi se naime o tome da gljiva sadrži u sebi supstanciju antabusa. Zbog toga je pravo da se tehnika kojom je naslikana naziva Opus antabus i da stoji uz bok Vinorellima kao pozicija distance od svake vulgarnosti.

U Zagrebu, 2. studenog 2004. Vladimir Gudac
U predgovoru deplijana - kataloga izložbe "VINORELLI o5"
održane u otvorenom atelieru OBSIEGER ujesen 2004.

strossmartre vinorell dingačem berba'04 slikano 17.6.2006.

VINORELL je kao slikarska tehnika očito nastao u mediteranskom podneblju. Mediteran je i koljevka vinarstva, a i sam naziv ove slikarske tehnike očito je talijanskog porijekla.

To da se sa vinom može slikati vidio sam prvi puta još kao dijete, pa tome nisam pridavao nikakvo posebo značenje. Bilo je to za mene nešto savim normalno. Bilo je jedno od onih dugih žarkih ljeta, kojih se sjećamo iz djetinjstva, kada sam se sa ostalom djecom, prijateljicama i prijateljima, brćkao u hladnoj vodi Dobre kraj Karlovca. Kamena brana starog mlina koja se protezala preko čitavog korita rijeke tvorila je dug slap obrašten mahovinom. Idealno mjesto za ribiče i brćkanje klinčadije. Na ustavi mlina, kraj davno zaustavljenog mlinskog kola obraslog u mahovinu, sjedio je slikar i slikao. Ništa neobično. Slamnati šešir široka oboda, blok papira na koljenima, kist i nastajanje slike. U jurcanju obalom rijeke, skaknju u slap i ponovnom penjanju na obalu, svako malo smo prolazili kraj slikara i nagledavali se na sliku koja je nastajala na listu papira. Dječju znatiželju (koja nikada nije površna) zagolicalo je ipak nešto posve neobično. Pored slikara je bila samo naprtnjača, jedna velika boca i čaša, a nigdje nikakvih boja! "Kakvim bojama to slikate?" zapitala je slikara jedna od djevojčica iz našeg čopora, a stari je odložio kist na kamen, lijevom rukom prihvatio čašu dok je desnom podigao obod šešira i onda polako, sasvim polako primakao čašu usnama sve gledajući u nas bez riječi, pa otpije gutljaj iz čaše i pucne jezikom. "Eto ovom bojom slikam." reče i pažljivo odloži čašu ponovo na kamen kraj sebe. "Kaj se ta boja može piti?" uz kikot su pitala djeca. "Da, ali to nije piće za djecu. To je vno." odgovorio je stari majstor i ponovo se prihvatio kista. Znam da smo moja prijateljica i ja ostali gledati kako se to slika vinom, dok se ostatak čopora vratio na slap.

Slikar je zamočio kist duboko u čašu vina, a zatim ga lagano izvukao preko ruba čaše tako da je kap vina ostala na rubu i lagano kliznula natrag u čašu, a onda je kistom izvukao nekoliko linija po papiru. Odsjaj vedrog ljetnog neba zacaklio se na vlažnim tragovima po papiru, a majstor je prinio kist usnama i posisao ga. Zatim je tako osušenim kistom ponovo prošao preko vinom izvučenih linija, i istog trena u njima nesta one cakline neba. Novo umakanje kista u vino i majstor je nastavio svoj rad. Sada je oko izvučenih linija stavljao kapljice tek dodirujući papir vrškom kista. Gradio je krošnje stabala listić po listić, a kapljice su se polako sušile. Nakon nekog vremena odložio je list "da se sunča" (rekao je) i izvadio iz ranca kruh, pedalj slanine i glavicu luka. Ponudi je mojoj prijateljici i meni, i znam da mi tih nekoliko zalogaja nikada, ni prije ni poslije nije tako prijalo. Poslije te kratke užine majstor se vratio slikanju. U međuvremenu su se kapljice vina na listu papira već sasvim osušile i mrljice su postale veoma tamne. Novim namazima vina slika je postajala sve razgovjetnija. Vrbik kraj rijeke i njegov odraz u vodi, čamac nasukan na sprudu, šaš što je rastao uz obalu, a na nebu nekoliko ptica "hvaćenih" u letu.

Da, VINORELL treba raditi za ljetnog dana. Za zvizdana, dapače, kad užareno sunce prži, a vjetrić pirkanjem ubrzava sušenje lokvica vina.

Onako masni od slanine, dok smo još mirisali na luk, moja prijateljica i ja pozdravili smo starog majstora i vratili se u čopor na slapu Dobre. Igrajući se sa djecom zaboravio sam na slikara pa nisam ni primijetio kada je otišao. Doživio sam tog dana nešto što je ostala draga uspomena, ali to sam saznao tek mnogo mnogo kasnije.